Dok Jadran vrvi turistima, središnja hrvatska sablasno prazna i zaboravljena!!
I dok hrvatski Jadran bilježi rekordan broj noćenja u 2017. prikazujući Hrvatsku kao najpoželjniju ljetnu destinaciju inozemih turista uz zvijezde perjanice hrvatskog turizma Dubrovnika, Splita, Zadra, Istre, otoka i nezaobilaznih Plitvičkih jezera, te uz nesnosne kolone na autocestama i trajektima, dotle kontinentalne dijelovi Hrvatske istočno od Zagrebačke županije stoje gotovo sablasno prazni.
Ove godine odlučila sam provesti godišnji na nešto drugačiji način; u mjestima o kojima se u prospektima Hrvatske turističke zajednice slabo ili gotovo uopće ne piše; o mjestima koja su nebrigom ili naprosto nezainteresiranošću državne politike i lokalnih jedinica samouprave izuzete iz međunarodnih sajmova turizma i međunarodnih turoperatorskih ruta; o mjestima koja se slobodno mogu nazvati Croatia – undiscovered, hidden, forgotten – whatever.
Kliknite ovdje za nastavak članka...
Autobus nema više koga prevoziti
Odlučila sam provesti godišnji na obroncima zapadnog Papuka, u prekrasnom, malom, zaboravljenom gradu Daruvaru, gradu još iz vremena staroga Rimskog carstva i Austro-ugarske monarhije poznatom po ljekovitoj termalnoj vodi i blatu; gradu – sjedištu češke nacionalne manjine, gradu ždralova.
Da biste došli iz Karlovca u Daruvar morate presjedati na dva vlaka (Karlovac – Zagreb, Zagreb – Banova Jaruga) i na jedan autobus u organizaciji Hrvatskih željeznica iz Banove Jaruge do Daruvara (kroz Daruvar vlakovi, naime, već odavno ne voze), a put traje gotovo nevjerojatnih 6 sati. I dok je vlak za Zagreb bio poprilično popunjen, međunarodni vlak koji vozi iz Züricha za Beograd, preko Kutine, Banove Jaruge, Slavonskog Broda i Vinkovaca bio je sablasno prazan. Nema više koga prevoziti, osim možda Slavonaca koji su trbuhom za kruhom otišli u Njemačku, pa godišnji žele provesti u obiteljskom krugu rodne im Slavonije.
Karlovac u kojem se ništa ne može, ništa ne ide, malo toga funkcionira
U autobus koji vozi od Banove Jaruge do Daruvara ušlo je svega 6 putnika. Krećemo autobusom iz Banove Jaruge u Lipik, biser ovoga dijela Hrvatske koji u samom centru ima lječilište s termalnom vodom još iz doba Austro-ugarske monarhije. Lipik se diže iz pepela poput ptice Feniks, fasade na starinskim zgradama se obnavljaju, izgrađen je i kompleks bazena, vodeni park sa cjelodnevnim ulaznicama od oko 30 kn, razvijeni su izvrsni turistički sadržaji u državnoj ergeli lipicanera.
Priča mi jedna putnica u autobusu da imaju sposobnog i energičnog mlađeg gradonačelnika koji je omogućio besplatne udžbenike za djecu, kao i rad vrtića u dvije smjene. Potrebno je, kaže, jer se stanovnici Lipika masovno zapošljavaju u obližnjoj firmi koja proizvodi staklo (pa, ako može Lipik, pitam se, zašto ne može moj rodni grad – Karlovac u kojem se ništa ne može, ništa ne ide, malo toga funkcionira uz glavni moto gradske uprave: „A što ćete, tako Vam je to. Valjda će biti bolje.“).
Oni u Daruvaru moraju daleko više truditi oko gosta
Autobusom dalje nastavljamo prema Pakracu - gradu koji i 25 godina nakon Domovinskog rata izgleda sablasno prazno i potpuno devastirano – vrijeme kao da je stalo. Priča mi dalje putnica da je u Pakracu kupila kuću od 300 kvadrata sa velikom okućnicom za svega 35.000 EUR.
Stižemo i do Daruvara, autobus nas iskrcava na nekad željezničkom kolodvoru, pustom, praznom i potpuno devastiranom. Odlazimo do obližnjeg privatnog smještaja – soba Vendi u samom centru grada preko uništenog, starog, valjda prije 20 godina zadnje asfaltiranog nogostupa. Prvi dojam sobe – WOW, pa ovo je fenomenalno, toliko čiste, moderne i ukusno uređene sobe sa 4 zvjezdice i po cijeni od 240 kn nisam očekivala. Podno grijanje, SAT TV, WI-FI, klima, sef, mini hladnjak, čista kupaona, znalački pospremljen krevet sa ručnicima u istom dezenu kao i posteljina, besprijekoran cjenik sa knjigom žalbi, utisaka, dojmova. Takva posvećenost detaljima – tako nešto nisam doživjela ni vidjela ni u jednom apartmanu, odnosno sobi na moru. Ono što vidite na njihovim web stranicama točno to ćete i dobiti, dapače, u stvarnosti to izgleda fantastično.
Kaže vlasnica, privatna iznajmljivačica, da se oni u Daruvaru moraju daleko više truditi oko gosta i oko sveopćeg izgleda apartmana/soba nego privatni iznajmljivači na moru. Njeni gosti uglavnom dolaze na jedno noćenje, dnevni boravak, nešto rijeđe na par dana.
Daruvar - ljudi masovno odlaze iz grada, posebno mladi, nema posla, kompletna industrija je propala
Nakon odmora u sobama Vendi odlazimo pustom i praznom ulicom u kojoj gotovo i da nema prometa do najbliže pivnice Queen. Naručujemo klasičnu klopu, bečki odrezak i pomfri, uz preporuku konobara da svakako naručimo lokalno pivo iz Daruvarske pivovare – Staročeško i ABA ili da kušamo domaću daruvarsku graševinu. Večera je bila obilna, klasična, no svježe i izvrsno pripremljena, a pivo i vino fantastično. Pričamo malo sa konobarom, kaže da ljudi masovno odlaze iz grada, posebno mladi, nema posla, kompletna industrija je propala (od 2.000 ljudi koliko ih je nekada, prije rata radilo u pivovari u samom centru grada ostalo ih je tek 200), a ono malo ljudi što je još ostalo, radi za prosjećnu plaću od 2.500 – 3.000 kn. Nedovoljno čak i za puko preživljavanje.
Pitam konobara dalje da li bismo negdje mogli probati neko jelo češke nacionalne manjine, s obzirom da je Daruvar centar češke manjine u Hrvatskoj, no odgovor je: „Ne znam, mislim da od kada je zatvoren restoran Slavonija u centru grada koji je jedini na meniju imao takva jela, mislim da nije moguće. Možda da eventualno pokušate u restoranu Terasa u sklopu Daruvarskih toplica.“
Sve je tako lijepo uređeno, a grad pust
Tu večer smo se uputili u večernje razgledavanje Daruvara. Trg kralja Tomislava, samo srce grada je jedan od najljepših trgova koje sam ikada vidjela u Hrvatskoj. Ogroman, prostran trg u gotovo pješačkoj zoni okružen starinskim poprilično devastiranim zgradama i starim drvoredima. Devet navečer, trg je sablasno pust, nema ni miša na cesti, tu i tamo u ponekim kafićima vidite mlađe ljude. Ono što me ugodno iznenadilo je gradsko kino, taj tjedan se premijerno prikazivao film Valerian i grad tisuću planeta po cijeni od 30 kn za odrasle i besplatno za djecu mlađu od 7 godina (već smo iduću večer odlučili otići u kino – ostala sam zatečena, nevjerojatno lijepo i ukusno uređeno kino sa udobnim kožnatim foteljama; a na predstavi svjetskog megahita bilo je svega 20-tak ljudi, dakle dvorana je bila gotova prazna).
Idući dan ujutro smo se odlučili okupati u obližnjim toplicama. Ljudi moji, Daruvar je nevjerojatan gradić u čijem samom središtu stanovnicima doslovno pred kućnim pragom izvire vruća ljekovita voda i blato. Zamislite da u Zagrebu, u centru grada, na Zrinjevcu imate lječilište s termalnom vodom i da se samo spustite pješke sa glavnog trga na kupanje. I zamislite da u samom centru grada možete birati da li ćete se kupati na Zrinjevcu u starinskim bazenima okruženima parkom ili ćete otići 500 m dalje kod npr. Botaničkog i kupati se u Aqua Balissae vodenom parku s termalnom vodom koji je zamišljen kao „fensi šmensi“ mjesto sa restoranima, kafićima, toboganima, unutarnjim i vanjskim bazenima i hrpom dodatnih sadržaja. Dakle, to mjesto je u 9 ujutro bilo potpuno prazno, mi smo bili jedini posjetitelji. Popodne je u tom ogromnom kompleksu bilo možda 50-tak ljudi, dakle, ni približno onolika gužva kao npr. u Tuheljskim toplicama.
Mladim ljudima koji bi nešto htjeli, mogli i znali, ne daju naprijed
U samom parku (Juliev park) u kojem se nalaze Toplice i Lječilište smješten je i restoran Terasa s gotovo nevjerojatnim, božanskim pogledom na čitav park. Na moju veliku žalost jedini specijalitet češke kuhinje koji su nam mogli pripremiti bili su popečci od krumpira (ne mogu se sjetiti imena). Nešto dalje od restorana nalazi se prekrasna Rimska park šuma s vegetacijom zapadnog Papuka.
Idućih dana smo posjetili dvoran Janković na čijem se obiteljskom grbu nalazi ptica ždral, po ćemu je i čitav Daruvar dobio ime. Dakle, dvorac je otvoren za posjetu samo subotom, no izuzetno simpatične i vrlo drage djelatnice Turističke zajednice grada Daruvara vrlo rado će Vam otvoriti dvorac prema dogovoru i besplatno vas provesti po njemu.
Pitam, zašto tako prelijepo zdanje nije izvana uređeno, na što dobivam vrlo tipičan odgovor u Hrvatskoj: „Nemamo vlastitih financijskih sredstava da ga uredimo, nemamo osoblja koje bi znalo napisati projekt za apliciranje na EU fondove, a lokalna vlast se uglavnom već desetljećima bavi sama sobom, crvenim i plavim, SDP-om i HDZ-om.“ Dakle, ista priča, u Karlovcu, ista priča u Daruvaru, a mladim ljudima koji bi nešto htjeli, mogli i znali ne daju naprijed.
Grad zjapi prazan, apatičan, zaboravljen, van svih glavnih turističkih ruta
Zadnji dan prije odlaska na autobus ručamo u jednoj lokalnoj gostionici Srce – fiš paprikaš. Ručak je odličan, mjesto je sjajno za gladne putnike, radnike koji čekaju gablec, osoblje iznimno ljubazno, govori strane jezike, uz hrvatski i češki kao materinji jezik. I još znakovito dodaju: „Ovdje u Daruvaru, baš i nije neka velika korist od stranih jezika, a nije dobro i za nas da previše znamo, posebno ukoliko imamo veze sa gradskom upravom.“ Po ne znam koji put – dobrodošli u hrvatsku stvarnost!
Napuštamo Daruvar s osjećajem nevjerojatne tuge i gorčine. Gotovo je nevjerojatno da ovaj biser Hrvatske na obroncima zapadnog Papuka koji bi 365 dana u godini mogao živjeti od zdravstvenog turizma zjapi prazan, apatičan, zaboravljen, van svih glavnih turističkih ruta.
Tko je kriv? Država? Lokalna samouprava? Turistička zajednica? Apatični građani? Privatizacija na hrvatski način?
Nemojmo se samo, po ne znam koji put, izvlačiti na rat koji je vođen na ovim prostorima prije 25 godina.
Piše: Eva Magovac